Koncept "istine" jedan je od najosnovnijih u filozofiji, logici, znanosti. S općenito prihvaćenog gledišta, to znači niz znanja koji odgovara postojećoj stvarnosti, bez obzira na želju i svijest osobe.
Priča
Gnoseologija dijeli ovaj pojam na dva oblika: subjektivni i objektivni. Objektivna istina je odraz u ljudskom umu stvarnosti svijeta koji ih okružuje onakvim kakvi stvarno jesu. Ovo je pitanje zanimalo vodeće filozofe antike i srednjeg vijeka. Što se tiče mogućnosti stjecanja najtočnijih saznanja, izlagali su se razni autori, od kojih su neki tvrdili da je to u načelu moguće, dok su drugi, naprotiv, vjerovali da osoba ne može u potpunosti i u potpunosti razumjeti okolnu stvarnost. Ovo je pitanje zabrinjavalo vodeće filozofe od davnina, a sada je potaknula ideja da znanost ne može riješiti čovječanstvo zbog činjenice da je nemoćna shvatiti objektivnu stvarnost.
Mišljenja filozofa
Na primjer, poznati engleski mislilac iz 17. stoljeća F. Bacon tvrdio je da se objektivna istina može empirijski provjeriti. No, francuski znanstvenik M. Montaigne, naprotiv, tvrdio je da osoba ne može steći pouzdano znanje o stvarnosti. I Kant je iznio koncept "stvari u sebi", uz pomoć kojeg je pokušao dokazati da pored naše volje i svijesti, stvarnost postoji i sama po sebi, a znanje koje osoba prima je "stvar za nas", tj. vanjski odraz stvarnosti.
Relativna priroda znanja
Objektivnu istinu čovjek shvaća postupno. Znanstvenik često u određenoj fazi razvoja društva prima samo neki dio saznanja i činjenica o određenom događaju, pojavi, procesu. Ovi su podaci pouzdani, međutim, zbog nedostatka određenih tehnologija, sredstava, ta saznanja još nisu iscrpno cjelovita i konačna. U procesu razvoja društva ti se rezultati dopunjuju, dolazi do određenih prilagodbi u koncept.
Dakle, objektivna istina osebujan je postupak dobivanja pouzdanih informacija o određenoj pojavi, događaju, procesu. Primjer je sljedeća zanimljiva činjenica: u svoje je vrijeme J. Verne u svojim romanima opisao podmornice, svemirske rakete, temeljene na teorijskim zaključcima svojih suvremenika. Nakon nekoliko desetljeća njegovi su zaključci potvrđeni i razvijeni u praksi zahvaljujući novim znanstvenim tehnologijama.
Prva vrsta istine
Znanstvenici razlikuju dva oblika objektivne istine. Apsolutna je i relativna. Apsolutna je istina najpotpunije, pouzdano znanje bilo kojeg predmeta, objekta, pojave. U znanosti je opšte prihvaćeno da ovaj koncept odražava čovjekovo opažanje adekvatne slike svijeta koja se ne može opovrgnuti, ispitivati ili revidirati.
Znanstvenici vjeruju da je takvo znanje nemoguće pribaviti, ali da je zahvaljujući modernim znanstvenim tehnologijama moguće pristupiti ovoj razini znanja. Apsolutna istina glavni je cilj znanstvenika u bilo kojem znanstvenom istraživanju. Svaka od njih nastoji se približiti najpouzdanijim saznanjima, ali iskustvo pokazuje da svaka nova generacija revidira koncepte svojih prethodnika i unosi ih u izmjene.
Druga vrsta istine
Sve navedeno još jednom dokazuje ideju da je apsolutno znanje gotovo nedostupno.Stoga, svaki suvremeni znanstvenik, formulirajući bilo kakvu znanstvenu hipotezu ili iznoseći koncepte, uvijek propisuje da će prije ili kasnije njegovo mišljenje preispitati drugi istraživač ili da će se u njega izvršiti određene korekcije.
Relativna istina je znanje koje je prilično blisko objektivnoj stvarnosti, ali se razlikuje u nekoj nepotpunosti, koju naknadno dopunjuju nova znanstvena istraživanja u ovom području. Moderna epistemologija prepoznaje da je ta vrsta spoznaje najkarakterističnija za istraživanje jer odražava stvarno stanje stvari u procesu proučavanja stvarnosti. Relativna istina i apsolut su u stvari dvije strane iste kovanice. Nemoguće je zamisliti svaki od njih bez drugog. Prva vrsta istine jedna je od faza za postizanje najcjelovitijeg i najpouzdanijeg znanja o predmetu.
Značajke Istine
Smatra se da je postizanje pouzdanog znanja glavni cilj bilo kojeg znanstvenog istraživanja. Uz to, smatra se da je praksa kriterij za provjeru pouzdanosti znanja. Svako znanstveno dostignuće naknadno se provjerava iskustvom. Tek nakon toga rezultat se smatra najpouzdanijim. I ovdje se postavlja pitanje koliko se može dokazati dokazano ovo ili ono otkriće. Neki istraživači vjeruju da je osoba sklona istinitim i pouzdanim smatrati samo ono što mu u praksi koristi.
U tom smislu, pitanje što je načelo objektivne istine postaje posebno relevantno. Općenito je prihvaćeno da je to postupak dobivanja znanja na dijalektički način. Znanstvenici ne dolaze odmah do nedvosmislenog rješenja određenog problema, već često otkrivaju sebi razne aspekte određenog fenomena ili procesa. Često se događalo da je rješenje jednog problema oduzelo nekoliko desetljeća, živote generacija. Istovremeno, dobivanje pouzdanih znanja ostaje najvažniji zadatak znanosti.
